Oglašavanje za kafiće i restorane
· 4 min čitanja
Restoran u Budvi platio je 200 € da reklamira svoj meni. Fotografija cijelog jelovnika, sitna slova, cijene. Doseg 14.000 ljudi.
Niko ne odlazi u restoran zato što je vidio jelovnik na Facebooku. Meni je nešto što se gleda kad ste već sjeli.
Šta se stvarno reklamira
Kafić i restoran ne prodaju hranu. Prodaju povod da neko izađe.
Povod je nedjeljni ručak, utakmica, koncert, rođendan, prvi topao dan kad se izlazi na terasu. To su stvari koje čovjek zapamti i oko kojih napravi plan.
Zato reklama koja radi ne kaže „dođite kod nas”. Kaže „u subotu od 20h svira bend, terasa je otvorena, rezervacije na ovaj broj”. Ima datum, ima razlog, ima šta da se uradi.
Jelovnik, enterijer i „najbolja kafa u gradu” nemaju ni jedno od to troje.
Zašto slika hrane nije dovoljna
Dobra fotografija jela je nužna, ali nije poruka. Ona samo drži pažnju dvije sekunde dok se ne pročita ono ispod.
Loša fotografija, s druge strane, ubija sve. Tanjir slikan mobilnim pod žutom sijalicom u devet uveče ne izgleda kao hrana koju biste jeli.
Jedno popodne sa dnevnim svjetlom i pet-šest pristojnih fotografija drži vas cijelu sezonu. To je jednokratni trošak od 100–150 € kod bilo kojeg fotografa, i vraća se brže od većine reklama.
Sezona diktira sve
Na primorju je račun surov. Sezona je četiri mjeseca, i sve što se zaradi zaradi se tada.
Ali reklama u julu je najskuplja u godini, jer se svi guraju za istu publiku. Cijena po hiljadu prikaza u Budvi u avgustu zna biti dva do tri puta veća nego u maju.
Zato ima smisla početi u maju i junu, dok je jeftino, i graditi publiku ljudi koji su vas vidjeli. U avgustu se onda reklamira njima — a njima je uvijek jeftinije nego strancima.
U Podgorici je obrnuto. Ljeto je mrtvo jer je grad prazan, a najbolji mjeseci su oktobar, novembar, decembar. Ista logika, drugi kalendar.
Događaj je najbolja reklama koju imate
Sve što ima datum i sat reklamira se lakše od svega ostalog.
Utakmica, karaoke veče, degustacija vina, doček. Čovjek koji vidi takvu reklamu ili može tog dana ili ne može — nema razmišljanja mjesecima.
Za događaj se reklama pušta pet do sedam dana ranije, ne mjesec. Mjesec dana ranije se zaboravi. Tri dana ranije je kasno jer su ljudi već napravili plan za vikend.
Budžet je mali: 30–50 € po događaju, na uski krug od desetak kilometara. Za kafić u Podgorici to je dovoljno da vidi nekoliko hiljada ljudi iz grada.
Kako se mjeri nešto što se dešava uživo
Ovo je najveća muka u ugostiteljstvu. Reklama je na internetu, gost dolazi u salu, i nigdje se to dvoje ne spajaju.
Postoje tri načina, svi grubi ali korisni.
Prvi — rezervacija preko poruke ili poziva. Ako reklama traži rezervaciju, broj rezervacija je mjerljiv i tačan. Zato restoranima uvijek postavljamo kampanju za poruke, ne za doseg.
Drugi — brojanje po danima. Ako se reklama za nedjeljni ručak vrti tri nedjelje i pauzira dvije, promet po nedjeljama sam pokaže razliku. Nije laboratorija, ali se vidi.
Treći — pitajte. Konobar koji pita „jeste li nas vidjeli na Instagramu” mjesec dana daje bolju sliku od bilo kog izvještaja.
Koliko para ima smisla
Za kafić u gradu, 100 € mjesečno je realan početak. To je dovoljno za jednu stalnu reklamu i jedan događaj mjesečno.
Za restoran koji živi od rezervacija, 200–300 € mjesečno. Rezervacija tu košta 2–4 €, a stolom od četvoro se to vrati na prvom pićem.
Ispod 50 € mjesečno nema smisla ni počinjati. To je iznos koji se potroši na fazu učenja i nikad ne stigne do rezultata.
Ono što niko ne reklamira, a trebalo bi
Ljude koji su već bili kod vas.
Gost koji je jednom došao i bilo mu je dobro najjeftiniji je gost kojeg možete dovesti ponovo. Ne treba ga ubjeđivati ko ste — treba ga podsjetiti da postojite.
Instagram i Facebook to umiju: reklama samo onima koji su gledali vaš profil ili vidjeli ranije objave. Ta publika košta tri do četiri puta manje.
Većina ugostitelja cio budžet troši na nepoznate ljude, dok im lista onih koji ih već znaju stoji neiskorišćena. A upravo ta lista je jedina prava imovina koju je reklama do sada napravila.